POVIJESNA BILJEŠKA I NEKI PODACI O
NEOKATEKUMENSKOM PUTU

Uredio Ezechiele Pasotti

Francisco (Kiko) Argüello, slikar, rođen u Léonu (Španjolska), i Carmen Hernández, diplomirana kemičarka, formirana u Institutu Misioneras de Cristo Jesús, 1964. god. susreli su se među barakašima Palomerasa Altasa, u predgrađu Madrida. Nakon tri godine, u tom ambijentu, uglavnom sastavljenom od siromaha, oblikovala se kerigmatsko-katehetska sinteza, koja će, podrana Riječju Bojom, Liturgijom i iskustvom zajedništva, na tragu II. vatikanskog sabora, postati temelj onoga što će Neokatekumenski put nositi u cijeli svijet.

To iskustvo ubrzo će biti preneseno iz baraka u nekoliko upa Madrida i Zamore. U suočenju, kojem je bila podvrgnuta kerigmatsko - katehetska sinteza, oblikovana među barakašima Palomerasa Altasa, odmah se vidjelo kako su se u upama, uglavnom dobro stojećima, kateheze koristile za “odijevanje”, kao rasprave, a ne kao put obraćenja i “kenosis” gdje stari čovjek treba, malo po malo, umirati da bismo mogli biti preodjeveni novim stvaranjem u Duhu Svetom.

Tako se postupno pojavljivalo krštenje, kao put koji treba prevaliti da bi se stiglo do odrasle vjere, sposobne odgovoriti na društvene borbe koje su se zapaale.

Ubrzo se ukazala potreba učiniti prvu refleksiju nad iskustvom onoga što se događalo, onoga što je Gospodin izvršavao u tim zajednicama. Travnja 1970. u Majadahondi, u blizini Madrida, inicijatori Puta, Kiko i Carmen, zajedno s odgovornima, prezbiterima i nekolicinom upnika prvih postojećih zajednica, sastali su se da učine prvu refleksiju nad onim što je Duh Sveti ostvarivao među njima. Pripravljen je upitnik s jednim temeljnim pitanjem: što su ove zajednice koje nastaju u upama?

Nakon tri dana molitve i rada stiglo se, jednodušno, do ovog odgovora:

Što je Zajednica

- Zajednica je Crkva: vidljivo Tijelo uskrslog Krista. Rađa se iz navještaja “Radosne vijesti” koja je Krist, pobjednik u nama nad svim onim što nas ubija i razara.

- Ovaj navještaj je apostolski: jedinstvo i ovisnost o biskupu, jamstvo istine i univerzalnosti.

- Pozvani smo od Boga da budemo sakrament spasenja unutar aktualne upne strukture; počinje jedan put prema odrasloj vjeri, preko Katekumenata ivljenog preko “tronoga”: Riječ Boja, Liturgija i Zajednica.

Poslanje ovih zajednica u aktualnoj strukturi Crkve

- Učiniti vidljivim novi način ivljenja evanđelja danas, imajući u vidu duboke čovjekove zahtjeve i povijesni trenutak Crkve.

- Otvoriti jedan put. Pozivati na obraćenje

- Ne nameću se. Osjećaju dunost da ništa ne razaraju, da sve poštuju, predstavljajući plod Crkve koja se obnavlja i koja govori svojim Ocima da su bili plodni, jer su od njih rođene.

Kako se ostvaruje ovo poslanje

- Ove zajednice su rođene i ele ostati unutar upe, sa upnikom kako bi davali znakove vjere: ljubav i jedinstvo. “Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas. Po ovom će znati da ste moji učenici” (Iv 13, 34-35). “Oče, ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao” (Iv 17,23). Ljubav u dimenziji Kria i jedinstvo znakovi su koji stvaraju nuna pitanja kako bi se moglo navijestiti Isusa Krista (...).

Na kraju konvivencije došao je tadašnji nadbiskup Madrida, koji je već upoznao iskustvo baraka i pozvao da se ono prenese u upe. Pročitana mu je refleksija koja je sazrela tijekom susreta. Nadbiskup je rekao, nakon što ju je čuo: “Da sam je ja napisao, bila bi to najljepša stranica moga ivota”.

Nekoliko godina poslije, kada se Put raširio u mnogim rimskim upama i raznim talijanskim biskupijama, Kongregacija za bogoštovlje pozvala je inicijatore kako bi doznala u čemu se sastoji itinerarij ponovnog otkrivanja krštenja i obredi koje smo činili. Tadašnji tajnik Kongregacije, mons. Annibale Bugnini, i skupina eksperata s njim, ostali su silno impresionirani kad su vidjeli da je ono što su nekoliko godina obrađivali o katekumenatu za odrasle – i što je uskoro trebalo biti objavljeno kao Ordo Initiationis Christianae Adultorum (OICA) – Duh Sveti, polazeći od siromaha, već proveo u djelo. Nakon dvije godine studija onoga što su zajednice radile, objavili su u slubenoj reviji Kongregacije (Notitiae), na latinskom, za cijelu Crkvu, jednu pohvalnu bilješku: “Preclarum exemplar” djela koje je razvijao Neokatekumenski put. S njima je dogovoreno ime: “Neokatekumenat”, kao pokrsni itinerarij kršćanske formacije koji slijedi predloene upute u IV. Poglavlju istog Orda. U njemu se u stvari kae da neki obredi za nekrštene, koje nudi OICA, mogu biti prilagođeni također i za one koji su kršteni, ali nedovoljno katehizirani.

Skupa s ovim istaknutim trenucima povijesti Puta, potrebno je spomenuti temeljnu karakteristiku koja ga tvori i koju Statut priznaje: mogućnost ivljenja kršćanskog ivota u zajednici, oivljavajući crkveni model prvih stoljeća.

Neokatekumenski put se postavio, od svog postanka, kao jedan put inicijacije u vjeru: nije jedna posebna duhovnost nego jedan put trudnoće, “itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena”Ivan Pavao II., Pismo “Ogniqualvolta”). (

Put je proces sazrijevanja u vjeri koja rekonstruira kršćansku zajednicu: i ona postaje znak za svijet, odolijeva procesu sekularizacije. Na tom putu vjere prema radikalnosti vlastitog krštenja, kršćanska zajednica postaje središnja i, kao njezina temeljna jezgra, obitelj. U krilu konkretne kršćanske zajednice, u prvom licu, događa se ivo i direktno iskustvo kršćanskog ivota. Prima se riječ koja postaje liturgija i koja, malo po malo, raste u koinoniju, u zajednicu. Sam Bog jest zajednica osoba.

Razvoj Puta označen je mnogim darovima Duha Svetoga, posebno katehistima itinerantima, obiteljima u poslanju i sjemeništima “Redemptoris Mater”.

Razni biskupi, zabrinuti zbog prisutne sekularizacije u mnogim upama, a videći kako se u upama gdje je rođen Neokatekumenski put osnivaju male ive zajednice, koje su pune udaljenih, poticali su otvaranje tog istog puta kršćanske inicijacije i traili katehiste iz drugih gradova ili nacije. To je otvorilo prostor za rađanje katehista itineranata. Na susretima katehista izlau se ta traenja biskupa i u slobodi su pozvani oni koji se osjećaju pozvanima da idu naviještati Evanđelje i izraze raspoloenje  za takvu misiju na temelju poslanja vlastitog krštenja. Tako se iznova pojavljuje model prvotne Crkve koju su evangelizirali apostoli i katehisti itineranti, a da nisu činili nikakvu posebnu skupinu. Oni ostaju ucijepljeni u vlastite zajednice i upe, iz kojih polaze i u koje se povremeno vraćaju.

Tako, malo po malo, preko iskustva i na mnogim konvivencijama za formaciju, stvorene su ekipe itineranata za evangelizaciju sačinjene od neudanih ena i neoenjenih muškaraca, ili od bračnih parova i jednog svećenika koji dobije dopuštenje od vlastitog biskupa ili redovničkog poglavara. Te ekipe idu na neko vrijeme u drugu biskupiju, u dogovoru s biskupom koji ih poziva, radi otvaranja Neokatekumenskog puta u upama. Spomenutu strukturu evangelizacije, poput skele, koordinira ekipa odgovornih Neokatekumenskog puta, koju sačinjavaju inicijatori, Kiko i Carmen, i jedan prezbiter, otac Mario Pezzi. U rasponu od više od trideset godina, Put se raširio na pet kontinenata.

Pred situacijom Sjeverne Europe, gdje sekularizacija traje već mnogo godina, Crkva pomalo iščezava i nalazi se u situaciji krajnje slabosti, a posebno je razorena obitelj. Inspirirani riječima Svetog Oca, Kiko i Carmen vidjeli su potrebu poslati obitelji u poslanje, radi utemeljenja crkve u nekim zonama koje su “terra nullius”, kao “implantatio Ecclesiae”, ili radi pomoći u osnaivanju postojećih zajednica preko obitelji koje pokazuju lice jedne “kršćanske obitelji”.

Također, u Junoj Americi, zbog ogromnog preseljavanja iz sela u predgrađa velikih gradova i zbog nestašice klera, kako bi se osnovale nove upe, ti ogromni gradski aglomerati plijen su  sekti. Biskupi, videći snagu evangelizacije koju ima Put, traili su da im se pošalju obitelji u ta središta predgrađâ, koja su često neizmjerni barakopolisi, kako bi se stvorile evangelizacijske jezgre, koje bi mogle zaustaviti sekte, stvarajući  male zajednice, u nadi da će biti poslan jedan prezbiter radi osnivanja novih upa.

Sve to imalo je za posljedicu da Sveti Otac, Ivan Pavao II. 1988. god. pošalje prvih sto obitelji u razne biskupije, u kojima su ih biskupi traili.

Te obitelji, koje ostaju povezane sa svojom vlastitom neokatekumenskom zajednicom, ucijepljenom u upu, podrava ista zajednica i upa u vezi sa zahtjevima i troškovima putovanja, najma kuća, izgradnje novih crkava, moralne podrške, pisama, molitve, itd. Tako se rađa plodna suradnja između zajednice, upe i misije.

Iz djela evangelizacije, koje su započele obitelji, u raznim se područjima ubrzo pojavila potreba za prezbiterima koji bi mogli podrati tek nastale nove zajednice i koji bi eventualno mogli formirati nove upe.

U tom su kontekstu rođena sjemeništa “Redemptoris Mater”: zahvaljujući proročkoj viziji inicijatora Puta, hrabrosti pape Ivana Pavla II. i misionarskom poletu obitelji u poslanju, gotovo svih s mnogo djece. Upravo svjedočanstvo vjere tih obitelji bilo je temeljno za reevangelizaciju i formiranje novih upa.

Ova sjemeništa su biskupijska: utemeljuju ih biskupi u dogovoru s Međunarodnom ekipom odgovornih Puta i ravnaju se prema vaećim normama za formaciju i inkardinaciju dijecezanskih svećenika; misionarska: prezbiteri koji su u njima formirani, raspoloeni su da ih biskup pošalje u bilo koji dio svijeta; međunarodna: sjemeništarci potječu iz raznih drava i kontinenata, što je konkretni znak katoličanstva kao i raspoloivosti da budu poslani bilo gdje.

No, najznakovitija činjenica ovih Sjemeništa jest da su ona, s jedne strane dar koji pomae biskupije kako bi se otvorile misionarskom duhu da idu u cijeli svijet, i s druge strane, nalaze u Neokatekumenskom putu oslonac koji prati sjemeništarce tijekom vremena njihove priprave i, kad postanu prezbiteri, nastavlja ih podravati u permanentnoj formaciji.